PovijestDobrodošli na web stranicu Klinike za bolesti uha nosa i grla i kirurgiju glave i vrata
Izbornik
Narudžbe za ambulantni pregled | Tel. + 385 (0)1 2367367
Početak rada i osnivanje Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata nemoguće je odvojiti od formiranja i početka rada Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 5. siječnja 1874. hrvatski sabor prihvatio je Zakon o ustrojstvu sveučilišta u Zagrebu, prema kojem bi, pokraj tri već postojeća fakulteta (mudroslovni, pravoslovno-državoslovni i bogoslovni ), trebao biti osnovan i liječnički fakultet. Odmah su otvorena tri fakulteta, dok je za liječnički u Zakonu rečeno «da će se otvoriti čim se osiguraju sredstva za njegovo ustrojstvo i uzdržavanje».

Potom će proći gotovo pola stoljeća dok se to i ne ostvari tako da je fakultet počeo raditi školske 1917/18 godine. Potrebe Medicinskog fakulteta prvi dekan profesor Čačković je još 1917. godine definirao na šest instituta i osam klinika. Teoretski instituti su odmah po osnivanju fakulteta smješteni u postojeće zgrade na Šalati, izgrađene na zemljištu koje je darovao zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer. No, kako nije bilo prostora za klinike, a približavalo se vrijeme kada je trebalo započeti s kliničkom nastavom, traženi su drugi prostori u gradu Zagrebu. Tako se za prve klinike našlo privremeno rješenje u zgradama koje je trebalo prethodno adaptirati. Zgradu Više djevojačke škole u Draškovićevoj ulici 19 vlada je ustupila za potrebe kirurške i interne klinike, dok je grad Zagreb dao da se u zgradi pučke škole u Draškovićevoj ulici 17 (današnja osnovna škola doktora Ivana Mertza) uredi otorinolaringološka klinika.

Osnivanje Klinike

Zagrebačka Otorinolaringološka klinika počela je raditi 26. rujna 1921., a za njezina predstojnika imenovan je profesor Dragutin Mašek, tadašnji prodekan Medicinskog fakulteta. Mjesec dana kasnije, 22. listopada, Klinika je svečano otvorena predavanjem profesora Mašeka «Opseg i važnost otorinolaringologije». Bilo je to prvo predavanje iz kliničke medicine za sudente na tek otvorenom Fakultetu. Podsjetimo da su glavne kliničke discipline, interna medicina i kirurgija, otvorene dva dana kasnije, 24. listopada, u Draškovićevoj ulici 19. Nakon svečanog otvaranja Klinike, «Obzor» je u broju od 26. listopada 1921. objavio sljedeći tekst: »...Iza predavanja pregledane su pod vodstvom dotičnih predstojnika nove klinike, koje su opskrbljene svime što je nužno za obuku i naučno istraživanje i gdje se vidi da su svi faktori sudjelovali s jednakom ljubavi, spremom i energijom da se provizorne klinike urede tako da mogu do definitivnog uređenja ispuniti svu svoju zadaću. Laboratoriji, pregledavaone, ambulatoriji, operacione dvorane potpuno su uređene i prostorno zadovoljavaju potrebama, predavaone zgodne su ali malene, bolesničke sobe i nuzgredne prostorije (kupaone, zahodi) vrlo su lijepe i dobro uređene.» Osnivanje i početak rada Klinike neodvojivo su vezani za rad prof. Mašeka, što potvrđuje i njegov bogat životni i radni vijek.

Dragutin Mašek (28.1.1866. – 19.3.1956.) završio je medicinu u Beču 1890. te je 1892. postao sekundarni liječnik kod prim. Wickerhausera, šefa kirurškog odjela u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu u Ilici (danas je u toj zgradi Zavod za gluhonijeme). U novoj bolnici na Vinogradskoj cesti otvoren je 1894. zajednički odjel za očne bolesti, dermatovenerologiju, bolesti uha, nosa i grla i urologiju, na kojem je radio i Mašek. Bio je doista svestran. Tako je naprimjer, vrlo uspješno operirao očnu kataraktu, da bi potom prihvatio otorinolaringologiju kao svoju struku.

Prvi je u našoj zemlji izveo traheobronhoskopiju (8. listopada 1910.) i pomoću bronhoskopa izvadio aspirirano zrno graha iz desnog bronha. 24. studenog iste godine ekstrahirao je iz jednjaka ukliještenu zubnu protezu s tri gornja inciziva. Prvi je izveo totalnu laringektomiju (1912. g.). Svakao je najpoznatija Mašekova operacija takve vrste bila pokušaj spašavanja života hrvatskom pjesniku A. G. Matošu, u kojeg se karcinom razvio na teško oštećenom tuberkuloznom grkljanu. Matoš je poživio nekoliko tjedana nakon zahvata: umro je u bolnici 17. ožujka 1914. Sačuvani je larinks još i danas u našem muzeju. Mašek je u vremenu od 1913. do 1919. bio predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora. Kako je spomenuto, bio je je jedan od prva tri imenovana profesora novoosnovanog Medicinskog fakulteta, ujedno i prvi prodekan u prve dvije godine (1917/18. i 1918/19.) te zatim dekan (1923/24. školske godine). Nakon osnivanja, Klinika je imala 40 kreveta (22 muška i 18 ženskih), koji su bili razmješteni na prizemlje, prvi i drugi kat. Najveća soba imala je 10 kreveta, dok su ostale imale po 8, 6 i 4 kreveta. Dječje sobe nisu postojale. Tu su bile i ambulanta, fonijatrijski laboratorij, dvije operacijske dvorane, predavaonica koja je ujedno bila i vježbaonica za studente te priručni laboratorij. Na Klinici se odvijala i nastava. Svaki su se semestar redovito održavala predavanja iz bolesti uha, grla i nosa (6 sati tjedno) i iz otorinolaringološke propodeutike (2 sata tjedno). Vježbe studenata obavljale su se tri puta tjedno po jedan sat. Uz Mašeka, na Klinici je radio i Ante Šercer, a potom su se pridružili Nikolaj Perov, Vasa Krstić, Bogdan Popović i Bogdan Banjanin. Sestrinsku službu i njegu bolesnika od osnivanja na Klinici obavljaju časne sestre reda Svetog križa sa sjedištem Provincije u Đakovu. Glavna sestra klinike u to je vrijeme bila sestra Eva Marković – časna sestra Virgilija.

1926. godine, pet godina nakon osnivanja, izlazi opsežan broj Liječničkog vjesnika posvećen radu Otorinolaringološke klinike. U tom svesku na gotovo 300 stranica Mašek je sa svojim suradnicima predstavio dotadašnji rad Klinike, osnovne smjernice njezinih medicinskih i pedagoških nastojanja i označio smjer daljnjeg razvoja. Tako nalazimo podatak da se 1925. godine na klinici hospitaliziralo 960 bolesnika, izvedene su 692 operacije. Prevladavala je patologija uha. Značajan trud uložen je u osnivanje kliničke knjižnice i muzeja. Osnovni knjižni fundus činila je zaostavština dr Gjure Cattia s Rijeke, prvog otorinolaringologa s juga slavenskih zemalja, kako je o njemu pisao Mašek. Sadržavala je prve publikacije Türcka, Czermaka, Schröttera, kao i veliku zbirku separata. Već prve godine nakon osnivanja, Klinika je primala 22 časopisa na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku. Pet godina poslije (1926.) biblioteka broji već 1236 svezaka i 586 separata. Najstarija knjiga je iz 1684. godine. U muzeju, koji je očuvan do danas, nalaze se preparati uglavnom iz patologije jednjaka (korozije, perforacije), grkljana (tumori). Postoji i bogata zbirka izvađenih stranih tijela iz jednjaka i dišnih putova te instrumenti i uređaji iz najranijeg perioda rada Klinike. Dragutin Mašek je 1929. godine otišao u mirovinu, a predstojnik Klinike postaje Ante Šercer, dotadašnji prvi Mašekov suradnik. Klinika nastavlja uobičajeni rad intenzivirajući nastojanja da se preseli na Šalatu, mjesto koje joj je prvotno i bilo namjenjeno. U međuvremnu, obilježena je desetogodišnjica rada Klinike, u čiju je čast 1931. godine organiziran Prvi kongres jugoslavenskog otorinolaringološkog društva.

Preseljenje Klinike na Šalatu


Privremeno rješenje smještaja Otorinolaringološke klinike u Draškovićevoj ulici protegnulo se na više od jedno desetljeće. Planirano smještanje Klinike na Šalati bilo je odgađano usporenom gradnjom zgrade dječje i dermatološke klinike, koja je tek nakon opetovanih urgencija profesorskog zbora i javnih protesta Zbora liječnika dovršena 1928. godine. Na Šalatu se preseljava 1933. godine, kada slijede godine adaptacije i opremanje, tako da Klinika konačno dobiva svoj profil tek uoči Drugog svjetskog rata. Prigodom pedesetogodišnjice Klinike profesor Gušić je zapisao: »U nastojanju da i naša Klinika dobije svoje mjesto u krugu Medicinskog fakulteta na Šalati, gdje su već bili smješteni zavodi pretkliničkog studija, novi šef Klinike prof. dr. Ante Šercer uspijeva izboriti prostor u zgradi, gdje se Klinika i danas nalazi. Klinika je zaslugom svog mladog šefa, uvođenjem najnovijih operativnih metoda čvrsto stala u krug ostalih europskih institucija sveučilišnog ranga i kao žarište dalje izgradnje svoje discipline i kao poznat centar za odgoj novih specijalista.» Očigledno je da je ovo razdoblje obilježeno imenom Ante Šercera, kojeg je profesor Krajina ocijenio kao najsnažniju osobnost naše otorinolaringologije. Krajina navodi da je upravo on struku, koju je Mašek dobro započeo, stručno i znastveno podigao na vrh naše medicine, ne samo u okviru ondašnje Jugoslavije nego i diljem Europe i svijeta.

Ante Šercer (12.4.1896. – 25.11.1968.) medicinu je studirao u Grazu i Pragu, gdje je promoviran 1919. godine. Prvu godinu nakon završetku studija proveo je u klinikama Kukale i Kutvirta u Pragu te Neumarna i Hajeka u Beču. Na Otorinolaringološkoj klinici je od njezina osnutka, isprva kao asistent profesoru Mašeku. Osim intenzivnog rada na Klinici, trajno se usavršavao u inozemstvu. Tako je 1924. godine bio kod Mousea u Bordeauxu, a tečaj plastične kirurgije glave i vrata završio je u Parizu kod Sebileaua i Dafonzmantela. Godine 1925. proveo je dva mjeseca kod Ferreira u Rimu i Graderija u Napulju, a 1926. dva mjeseca kod Holmgrena i Baranga u Švedskoj. Godine 1925. Šercer stječe naslov priznatog docenta, a 1927. izabran je za sveučilišnog docenta. Već je 1929. postao izvanredni, a 1932. redovni profesor. Dana 30. travnja 1929. preuzeo je vodstvo ORL klinike. Kao prvi hrvatski otorinolaringolog i prvi s područja tadašnje Jugoslavije postao je 1929. članom elitnog «Collegium Othorinolaryngologicum Amicitiae Sacrum – ORLAS». Godinu dana kasnije, 1930., postao je član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas HAZU. Bio je dekan 1936/37. i 1943/44. i 1944/45., dakle tri školske godine. U struci je ostavio neizbrisiv trag ne samo znanstvenim publikacijama, nego i s nekoliko trajnih djela. Kapitalno djelo "ORL propedeutika" zbir je ne samo njegovih zapažanja, nego i svjetski poznatih otorinolaringologa o različitim problemima struke. Šercer je bio svestran otorinolaringolog. U rinologiji je našao pristup hipofizi transseptalnim putem, koji se upotrebljava do današnjih dana. Zapažena su njegova istraživanja o odnosu između uspravnog stava čovjeka i savijanja lubanjske baze. U operativnim postupcima bio je ili inovator ili je pratio suvremene trendove. Tako je izvršio fenestraciju kod otoskleroze, čime je zagrebačka ORL klinika postala četvrta u Europi u kojoj je izvršena ova operacija, u doba kada još nije bilo antibiotika. Bio je predstojnik klinike do 1945. godine. Šercer je stradao kao i mnogi drugi koji su obnašali neke funkcije za vrijeme tzv. NDH, prošavši dva mjeseca suđenja, tamnicu i presudu koja je poslije povučena. 26. rujna 1946. postavljen je za šefa ORL odjela u Vinogradskoj bolnici, koja će pod njegovim vodstvom 1964. postati druga zagrebačka ORL klinika.


U prvoj verziji nacrta Klinika na Šalati trebala je dobiti samo prostorije na prvom katu zgrade, i to u srednjemu dijelu, čime bi imala znatno manje prostora nego u Draškovićevoj. Kasnijim dogovorima Klinika dobiva i drugi kat, uglavnom onaj koji i danas zauzima. U prvo vrijeme imala je samo 38 kreveta, dva manje nego u Draškovićevoj ulici. Organizacijski, Klinika je ipak bila u znatno boljem položaju. Shvaćajući da velik dio bolesnika s bolestima uha, grla i nosa nije potrebno hospitalizirati, s posebnom pozornošću se razvija ambulatorij klinike, «rešeto kroz koje se sije ambulantni materijal u kliničke i naučne svrhe» na prvom katu zgrade. Ambulatorij je podijeljen na odjele, od kojih svaki za sebe predstavlja samostalnu jedinicu. Prvi odjel bio je otolaringološki, koji se pak dijelio u dva dijela. U jednom su pregledavani bolesnici prvi put i određivana im je terapija; u drugom se provodila terapija i kontrole bolesti. Uz njega je bio prostor za male operativne zahvate, za pretragu sluha, za endoskopiju i za specijalne terapijske zahvate kao što su dijatermija, masaža i dr. Drugi odjel bio je fonijatrijski, a treći gnatološki odjel. Na njemu su liječeni bolesnici s rascjepima nepca i čeljusti, tumori nosa i deformiteti. U početku Medicinski fakultet nije imao zasebne zubne klinike pa se čeljusna kirurgija obavljala na ovoj Klinici. Najmlađi tada formirani odjel bio je traheo-ezofageološki. Peti odjel bio je socijalni odjel. Zadaci su toga odjela između ostaloga bili održavanje kontakata između Klinike i bolesnika koji su napustili Kliniku, statističko obrađivanje i iskorištavanje kliničkog materijala, sanitarna prosvjeta, evidencija i skrb za gluhe, izrađivanje plana za otvaranje novih otolaringoloških odjela po bolnicama na teritoriju države i dr. U ambulatoriju je bio i inhalatorij, koji je uz invidualnu inhalaciju bio mjesto ispitivanja domaćih mineralnih voda u svrhu indikacija za terapiju raznih bolesti respiratornog trakta. Tu su se nalazile i kliničke radne prostorije (laboratorij, akumetrija, rendgen), jednako pristupačne za ambulantne i hospitalizirane bolesnike. Bolnički odjel Klinike služio je hospitaliziranim bolesnicima i bio je smješten na drugom katu. Raspolagao je s osam bolesničkih soba, previjalištem i dvije operacijske dvorane. Na Klinici u to vrijeme rade poznati i uspješni stručnjaci.
Tako je Gušić, kao docent, poslije Drugog svjetskog rata postao šefom Klinike na Šalati. Srećko Podvinec je najprije vodio odjel na Rebru, zatim se preselio na Šalatu. Nakon rata, 1953., seli u Beograd i tamo pod njegovim vodstvom nastaje ORL klinika u pravom smislu riječi. S osnivanjem Klinike za bolesti usta, zuba i čeljusti, na dužnost njenog prvog predstojnika odlazi profesor Čupar kojega nasljeđuje dr. Juraj Bocak. Tvrtko Dujmušić postao je šef klinike na Rijeci. Milovan Ćurković je poslije rada u Bolnici sestara milosrdnica prešao u Bolnicu Sv. Duh u Zagrebu, gdje je vodio odjel nakon Radovana Pavelića i na tom mjestu ostao do kraja svoga radnog staža. Zajedno s klinikom, na Šalatu sele i časne setre Svetog križa, koje nastavljaju sestrinsku skrb bolesnika. Glavna sestra u to vrijeme postaje sestra Esta Blumenschein - časna sestra Esta, koju nasljeđuje sestra Anđelka Košir – časna sestra Bernardka koja je ujedno i prva sestra sa završenom srednjom medicinskom školom. Sestre su smještene u potkrovlju Klinike, gdje se otvara i kapelica, koja do danas služi za duhovne potrebe bolesnika.

Osvrt na zbivanja od 1945. do 1990. godine

Navedeno je razdoblje bilo obilježeno kako organizacijskim promjenama, tako i daljnjim razvojem Klinike i nastojanjima da se ostane u vrhu europske i svjetske otorinolaringologije. Ujedno je to i period obilježen predstojnicima koji su ostavili dojmljiv stručni i znastveni trag. Prvi je bio prof. Branimir Gušić, pred kojeg su tek završeni rat, osiromašena zemlja i novi društveni odnosi postavili izuzetne zahtjeve: održati i dalje razvijati znastvene i stručne vrijednosti u to vrijeme još uvijek jedine otorinolaringološke klinike u Zagrebu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Klinika je, kako navodi sam Gušić, bila gotovo bez bolesnika i samo s jednim liječnikom.

Branimir Gušić (6.4.1901. – 6.7.1975.) završio je Medicinski fakultet 1926. u Zagrebu. Već kao srednjoškolac počeo se zanositi prirodnim znanostima. Bavio se botanikom i entomologijom te radio nekoliko godina kao volonter u zagrebačkom Zoološkom muzeju. U tom razdoblju izlaze mu i prvi radovi, koji obrađuju teme iz područja lepidoptera. Kao student medicine postavljen je za demonstratora na tek osnovanoj ORL klinici, da bi 1927. bio imenovan za asistenta. Osim studija medicine, doktorirao je i na Filozofskom fakultetu (1928.) disertacijom "Geneza i elementi mljetske seljačke kuće". Deset godina kasnije objavljen je njegov habilitacijski rad «Morfogeneza otogenih apscesa velikog mozga». Gušić je dva puta bio izabran za dekana Medicinskog fakulteta, prvi put 1946. i drugi put 1956. Bio je redoviti član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas HAZU. Poznati su bili njegovi stavovi da ne može biti dobar nastavnik i pedagog onaj tko nije istodobno stručnjak i znanstvenik. Važna je njegova zasluga na Klinici bila uvođenje subspecijalizacije unutar struke i stvaranje uvjeta za razvoj suvremene otorinolaringologije, onako kako su to činile vodeće klinike Europe i Amerike.

U prvim godinama nakon rata pristupa se reorganizaciji Klinike. Povećava se broj kliničkih kreveta za 19, zahvaljujući tome što se cjelokupni ambulantni rad iz kliničkih prostorija preselio u novu Polikliniku Medicinskog fakulteta u Draškovićevoj ulici. U prostoru Poliklinike bila je operacijska dvorana i bolesnička soba s deset kreveta, gdje bi bolesnici preležali nekoliko sati nakon operacije. Uglavnom su se ambulantno radile tonzilektomije. Od prostorija bivšeg ambulatorija nastala je soba s devet kreveta za lakše bolesnike. Uz nju je 1949. formiran dječji odjel s 14 kreveta. Sve više liječnika odlazi na izobrazbu u inozemstvo. Tako profesor Femenić ide u Ameriku radi stjecanja novih spoznaja o kirurškim zahvatima u otologiji. Femenić je započeo s endauralnom kirurgijom i Lempertovom fenestracijom te je niz godina unapređivao to područje. On je ujedno prvi na prostore bivše Jugoslavije donio audiometar (1948). Mihajlo Pražić bio je u Engleskoj gdje je stekao najnovija iskustva iz audiologije. Nakon njegova povratka, 1954., otvara se prvi audiološki centar u Hrvatskoj, u Draškovićevoj ulici 19, odakle se u matičnu zgradu Klinike vraća Poliklinika. Audiološki centar je 1976. godine preseljen u novoizgrađenu zgradu na Šalati, smještenu uz zgradu matične Klinike. Godine 1950. utemeljuje se nova fonijatrija na čelu koje je Melita Mitrović, profesor psihologije. I ovaj odjel četiri godine kasnije seli u prostore Poliklinike u Draškovićevoj ulici. Nakon odlaska Melite Mitrović, fonijatrijski centar preuzima docent Vladimir Bauk. Fonijatrijski centar se ponovno seli iz Draškovićeve ulice, ovaj put u potkrovlje klinike na Šalati, prepuštajući prostore u Draškovićevoj Traumatološkoj klinici. Fonijatrija konačno useljava u južni dio novoizgrađenog audiološkog centra na Šalati 1976. godine, gdje je i danas. U ranim pedesetim godinama na klinici su i liječnici dr. Boško Milojević i dr. Jirži Winkelsberg.

U međuvremnu na Klinici se i dalje obavlja dodiplomska nastava, uvode se poslijediplomski studiji, a njezini djelatnici sudjeluju na niz kongresa, simpozija i tečajeva. Objavljuju članke u najuglednijim svjetskim otorinolaringološkim časopisima. Klinika je bila domaćin niza međunarodnih susreta, između kojih valja istaknuti sastanak najvišeg znastvenog otorinolaringološkog tijela «Collegium Otorhinolaryngologicum Amicitiae Sacrum» 1955. godine. U rujnu 1968. Klinika je domaćin Trećeg kongresa Međunarodnog rinološkog društva. Nakon odlaska Branimira Gušića u mirovinu 1971. godine, njezin četvrti predstojnik postaje Zvonimir Krajina

Zvonimir Krajina (12.1.1923.-10.8.2010.) bio je prvi diplomirani liječnik neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1946). Krajina je bio dekan Medicinskog fakulteta (1974-1977.), rektor Zagrebačkog sveučilišta (1982 -1986.) i dopredsjednik Hrvatske medicinske akademije. Od brojnih društvenih funkcija u stručnim i znanstvenim organizacijama valja izdvojiti da je bio član Collegiuma ORLAS.
Objavio je 315 stručnih i znanstvenih radova, velik broj u uglednim inozemnim časopisima. Dobio je republičku nagradu "Ruđer Bošković" za znastveni rad (1978) i nagradu za životno djelo (1980).
Nakon boravaka u Švedskoj (1956), Francuskoj (1958) i SAD-u (1969/1970.) nastojao je obogatiti Kliniku nizom korisnih novina u stručnom nastavnom i znanstvenom radu. Krajina je razvio rinologiju i funkcionalnu kirurgiju nosa, onkologiju glave i vrata i, posebno, funkcionalnu kirurgiju larinksa. Razvio je sa suradnicima "Zagrebačku metodu parcijalne laringektomije", o kojoj je tiskana i monografija 1994.
Inzistirao je na timskom radu, držeći ga preduvjetom razvoja pojedinih područja, smatrao je da stručna konkurencija poboljšava kvalitetu stručnog i znanstvenog rada, te da se tako i nastavni procesi mogu pravilnije odvijati. Težio je tome da se sva uža područja struke podjednako dobro razvijaju, tj. da ni jedno područje ne bude zanemareno na račun drugoga, što je posebno važno za kliniku kojoj je dužnost da predstavlja najnovija dostignuća otorinolaringologije, kirurgije glave i vrata, audiologije i fonijatrije. Pretakanje ovih principa u praksu tražilo je jačanje kadrovskog potencijala, promjene organizacijske strukture, opremanje i povezivanje s inozemnim klinikama.

Klinika se u znatnoj mjeri adaptira i oprema. Završava se već spominjani Audiološki centar, koji je otvoren 1976. godine čime je postignuto bitno poboljšanje uvjeta rada ovih struka ali i oslobodili prostori u zgradi Klinike koji su se mogli preurediti za potrebe stacionara. U svezi uvjeta rada i potrebe prilagodbe postojećih prostora suvremenim potrebama pišu Lakić i Poljak prigodom 60. obljetnice Klinike «Do 1980. godine prostorni uvjeti rada na klinici bili su gotovo jednaki kao poslije preseljenja na Šalatu 1933. godine. U međuvremnu provedene su samo neke manje adaptacije koje su neznatno poboljšale stanje. Čitava 1980. godina bila je u znaku velikih adaptacija bolesničkog stacionara i operacijskog trakta». Adaptacijama je operacijski trakt potpuno odvojen od ostalog dijela Klinike i povećan za jednu dvoranu. Smještaj pacijenata riješen je tako da su i sobe međusobno bile potpuno odvojene, svaka s 2 do 4 kreveta i daleko boljim komforom, koliko je bilo moguće u tim okolnostima. Adaptacijom dviju prostorija u potkrovlju dobiveno je još osam bolesničkih kreveta. Tako je Klinika mogla primiti 88 bolesnika, 52 odraslih, 30 djece, tri u postoperativnoj njezi i tri u izoliranim sobama. Stacionarni dio je podijeljen na muški, ženski i dječji odjel kojima rukovode specijalisti otorinolaringolozi s najmanje deset godina specijalističkog staža i koji su postigli habilitaciju ili primarijat.

Klinika nastavlja razvijati postojeći vlastiti citološki, histološki, rendgenski i fotografski laboratorij. U histološkom i citološkom laboratoriju radile su dr. Vera Konić Carnelluti i dipl. ing. biokemije Ana Zirdum – časna sestra Veljka, koja je završila i poslijediplomski studij biokemije na PMF-u. Godine 1977, dr. Konić prestaje s radom a u citološki labaratorij primljena je Anica Tabaček (časna sestra Melita), medicinsko-labaratorijski inženjer. Osamdesetih godina u rendgen kabinetu bila su dva rendgen aparata. U fotolaboratoriju bilo je pohranjeno preko 8000 dijapozitiva i oko 11 100 negativa. Oba ova laboratorija desetljećima je vodila inženjerka medisinske radiologije Cecilija Dalić, časna sestra Imelda. U isto vrijeme godišnje se na kliničkim odjelima hospitalizira oko 3000 bolesnika i učini oko 2500 operacija.

U tom su razdoblju stupanj sveučilišnih nastavnika na Klinici postigli profesor Franjo Kosoković, čiji je stručni interes prije svega bio onkokirurgija, profesor Radovan Subotić, audiolog i otokirug, profesor Željko Poljak, koji je vodio alergološki laboratorij i dijagnostičko-laboratorijski odjel, te profesor Boris Salaj, koji je poslije Pražića (1977.) do mirovine (1987.) vodio audiološki centar. Primarijus Boris Pegan st. vodio je niz godina dječji odjel. Članovi katedre s klinike postaju profesor Nikola Šprem, koji se posebno zanimao za područje otologije i otokirurgije, profesorica Santa Večerina, čiji je interes bila fonijatrija, potom profesor Stjepan Simović koji je bavi kirurgijom žlijezda slinovnica i štitnjače, profesor Željko Bumber, koji pokazuje najveći interes za tumore gornjeg aerodigestivnog trakta, dok se profesor Vladimir Katić bavi onkologijom i problematikom glave i vrata. Djelatnici Klinike u ovom razdoblju bili su i primarijusi Jovan Lakić i Ivanka Čepelja, koji su poslije vodili anesteziološku službu na Klinici. Doktor Boris Tambić i docent Jospi Jurković bili su na audiologiji. Šef polikliničke službe bio je doktor Vladislav Kosovski. Primarijus Ivo Barada i profesor Ranko Mladina opredijelili su se za rinologiju. Surađivali su na tečajevima iz rinologije ne samo u domovini, nego i u inozemstvu, a poslije ih je Mladina i samostalno organizirao. Primarijus Ranko Rišavi unaprijedio je rinomanometriju, a profesor Ivica Klapan se također posvetio rinologiji. Osamdesetih godina 20. stoljeća na Kliniku dolaze doktori Vera Karović Krželj, Mladen Ivković, Miljenko Bura i Anica Resler. U fonijatrijskom centru je Đurđica Kovač. Kao prvi specijalist anesteziolog 1981. godine na Kliniku dolazi dr. Božena Trupković Fotivec, a potom i dr. Biserka Rob Bedeković. U tom razdoblju Klinika je objavila niz publikacija, poglavito za potrebe seminara i tečajeva. Glavna sestra klinike odmah nakon Drugog svjetskog rata postaje Katica Balenović koju nasljeđuje nakon kratkog vremena Lucija Krpan. Iza nje glavne su sestre Klinike bile su Mandica Markić, Josipa Štambuk i Mirjana Rončević.

Nakon odlaska profesora Krajine u mirovinu, na čelo Klinike 1986. godine kao peti predstojnik od njezina osnutka dolazi profesor Franjo Kosoković (28.9.1924.) Kosoković nastavlja putem koji je u razvoju Klinke zacrtao Krajina. Budući da je bio izvrstan kirurg, veliku pažnju posvetio je daljnjem razvoju kirurgije glave i vrata u svim njezinim segmentima. 1986. godine, prvi put na ovim prostorima, u suradnji s neurokirurzima, pristupa se bolesnoj hipofizi transnazalno-sublabijalno. Klinika nabavlja laser, kao prva otorinolaringološka ustanova u bivšoj Jugoslaviji. Profesora Kosokovića nasljeđuje 1989. godine profesor Radovan Subotić (14.12.1927.). U svome programu predviđa daljnji stručni razvoj u smjeru kirurgije unutrašnjeg slušnog hodnika, mikrovaskularne kirurgije i kozmetske kirurgije glave i vrata. Također smatra da znanstveni rad treba više klinički orijentirati s obzirom na to da će bazična istraživanja još dugo biti jako otežana zbog ograničenih financijskih sredstava i opreme.

Razvoj Klinike od 1990. godine do danas

Djelatnici Klinike demokratske promjene i osamostaljenje Republike Hrvatske vide kao novu priliku za razvoje znanstvenog i stručnog potencijala. Nažalost, očekivani, normalni, mirnodopski razvoj prekinuo je nametnuti rat Hrvatskoj, u kojem su djelatnici Klinike svoja znanja i iskustva iskoristili u zbrinjavanju ranjenika. Želja za dokazivanjem vlastite vrijednosti u samostalnoj domovini bila je daleko jača nego poteškoće izazvane ratom. Tako se uspjelo ne samo sačuvati desetljećima stvarane vrijednosti Klinike, nego i razvijati i nove. Početkom 1992. za predstojnika Klinike izabran je profesor Stjepan Simović (2.6.1939.). Mijenja se dotadašnji ustroj odjela (dječji, ženski, muški) u kazuistički pogodniju podjelu: dječji, oto-neurološki, onkološki te, budući da nije bilo prostora za pet odjela, rinološki s plastičnom kirurgijom lica i vrata. Razvija se minimalna invazivna endoskopska sinusna kirurgija. U rekonstrukciji defekata gornjeg aerodigestivnog trakta uvodi se primjena mikrovaskularnih režnjeva. 26. studenog 1996. implantira se umjetna pužnica. Uvedeni su novi postupci u dijagnostici i terapiji: CD govorna audiometrija i endoskopska dakriocistorinostomija u djece i JET anestezija, jedina takve vrste u Hrvatskoj. Sve to vrijeme nastavlja se znastvena i publicistička djelatnost kao i sudjelovanje na domaćim i međunarodnim kongresima. Glavna sestra klinike od 1998. godine je Ana Brozović.

Profesora Simovića na mjestu predstojnika naslijedio je 2003. god. profesor Mislav Gjurić (2.6.1958.), da bi od 2004. do 2006. godine vršiteljem dužnosti predstojnika Klinike bio profesor Damir Gortan (16.8.1943.) U veljači 2006. godine za predstojnika Klinike izabran je docent Drago Prgomet (23.5.1965.). Klinika nastavlja svoje svakodnevne aktivnosti uz inntenzivno obnavljanje opreme. Intenzivira se suradnja s inozemnim klinikama, organiziraju se tečajevi stalnog usavršavanja u okviru poslijediplomskog studija. Uvodi se u svakodnevnu kirurgiju ultrazvučni rezač, minimalna invazivna endoskopska kirugija štitne i doštitne žljezde, intraoperatvni monitoring živaca. Renovira se krov zgrade Audiološko-fonijatrijskog centra. Formira se novi Odjel za plastičnu i rekonstruktivnu kirugiju glave i vrata. To je razdoblje kada započinju pripreme za prelazak Klinike na Rebro. Najveći dio Klinike (stacionar, operacijski dio, poliklinika, hitni prijem) i službeno preseljava na Rebro 15.10.2007. godine. Na Šalati ostaju Audiološki i Fonijatrijski centar čije se preseljenje očekuje na Rebro po završetku izgradnje nove zgrade za potrebe ovog dijela ORL klinike. Iz Klinike se izdvaja Odjel za anesteziju u okvir Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje.

vrati se na vrh